Najveći učenik

Autor: Fra Ivan Šarčević

Četvrtak, 10. lipnja 2010.

Isusovi učenici nisu bili nikakvi savršeni ljudi. Naprotiv. I među njima je bilo svađa i prepirki. Osobito oko toga tko je od njih najveći. Poznata je zgoda kako majka Zebedejevih sinova Jakova i Ivana, očekujući da će Isus uspostaviti izraelsko kraljevstvo, moli Isusa da njezini sinovi zauzmu važna upravna mjesta. Zbog toga su drugi učenici prijeko gledali na braću.

Poznato je i kako Isus uzima dijete i stavlja ga učenicima kao uzor za ponašanje – dijete koje je nemoćno za vladanje a povjerljivo za dobro.

Poznato je također kako Isus na prepirku učenika tko je najveći među njima govori kako u učeničkoj zajednici ne smiju vladati odnosi kakvi su među političarima i svjetovnim poglavarima (Lk 22,24-30). Isus izričito traži da najveći među učenicima bude kao najmanji, a starješina, poglavar – služitelj svima.

U našim zajednicama, od obiteljskih i crkvenih do narodnih i društvenih postoje ljudi koji tobože bježe od svakoga prvoga mjesta, a u sebi izgaraju za prvenstvom nad drugima, za posebnim položajem i izdvojenošću kojoj će svi služiti. Mnogi od nas rado se penju na prva mjesta, ali ne žele preuzeti odgovornost koju to mjesto podrazumijeva. Hoće povlastice i čast položaja, ali ne ozbiljan rad i služenje.

Kada Isus govori svojim učenicima o rangiranju u zajednici, o prvim i drugim mjestima, on ne kaže da u njegovoj zajednici ne smije biti najvećih, prvih ili kako zajednica ne smije imati poglavare. Isus ne okuplja neku labavu zajednicu koja će biti bez glave i strukture, u kojoj će vladati takvi odnosi da nitko neće imati glavnu riječ niti takvu zajednicu u kojoj će svi biti jednaki u odgovornosti. Isus to ne čini. On nije nikakav nonšalantni socijalni revolucionar koji bi uveo takvu slobodu po kojoj bi se svatko mogao ponašati kako god hoće bez odgovornosti za druge.

Načelo organiziranja Isusove zajednice nije dakle ukidanje poglavara i prvih mjesta, nego služenje drugima. Isus ne dokida institucije nego u njih uvodi drukčije odnose. Isus ne dokida hijerarhiju, nego joj obrće značenje i smisao. Onaj tko je najveći, treba biti bliz najmanjima; tko je poglavar, treba da najviše služi.

Autoritet kod Isusa ne gradi se dakle na funkciji vladanja, na ideji kako će se kao poglavar imati manje posla i mnogo slobodnog vremena, kako će se moći raditi što se hoće, vladati i novcem i drugima bez kontrole, kako će se imati manje brige a više povlastica.

Isusova zajednica je zajednica s autoritetima, poglavarima, odgovornim služiteljima koji se ne skrivaju iza praznine funkcije, iza moći liturgije, iza površnoga priznanja odanosti papi i biskupima, iza verbalne crkvenosti. Isusova zajednica ima poglavare koji svoju poziciju ne skrivaju iza isprike lažne skromnosti kako oni nisu htjeli biti poglavari nego se eto to postali jer su drugi htjeli, jer su drugi navaljivali.

Što god se radilo bilo u obitelji, zajednici, društvu, Isus traži da se radi osobno, dakle slobodno, svjesno i odgovorno, i da to bude služenje drugima a ne samo sebi.